Tartufi botanički spadaju u rod gljiva gomoljača (Tuber) čija se plodna tijela nalaze ispod zemlje na dubini od 10 do 30 cm, zbog čega ih je teško pronaći u prirodi. Tartufe traže posebno dresirani psi koji ih nanjuše i na velikoj udaljenosti pa kada ih nađu kopaju u zemlji i zaustave se kada otkriju gljivu. Dobro skriven u tamnom podzemlju teške, glinaste zemlje istarskog poluotoka, tartufa ima u cijeloj unutrašnjosti Istre, ali je vlažna motovunska šuma njegov najmiliji dom.
Tartuf je iznimno cijenjena gljiva, vjeruje se da njena specifična aroma krije moćni afrodizijak te da čuva zdravlje i potiče dugovječnost. Tartufe su poznavali još stari Egipćani, Grci i Rimljani koji su ih nazivali “sinovima zemlje” ili “čudom prirode”. No, bez obzira na opjevanu i hvaljenu prošlost, tajna o njihovom rastu i načinu života održala se sve do 19. stoljeća, kada je otkriveno da tartufi rastu isključivo u zajednici (simbiozi) s korijenjem određenih vrsta drveća, od kojih se kao najbolji izdvajaju hrast kitnjak i lužnjak. To otkriće otvorilo je vrata istraživanjima o mogućnosti umjetnog uzgoja tartufa.
Najbogatija prirodna nalazišta ove gljive u Hrvatskoj nalaze se na području Istre, gdje je prvi put otkrivena 1929. godine. Ta nalazišta smještena su na području oko doline rijeke Mirne, najviše u Motovunskoj šumi. Obližnji gard Buzet “preimenovali” su u grad tartufa, a maleno mjesto Livade čak u centar svijeta tartufa.
Smatra se da istarski bijeli tartuf karakterizira izrazito dobra aroma pa je cijenjen kao jedan od najkvalitetnijih na svijetu. Prema nekim podacima na području Istre, ovisno o sezoni, godišnje se izvadi oko dvije tone tartufa.
Za tartufima vlada iznimno velika potražnja, a postignute cijene vrtoglavo rastu zbog ograničenih i sve skromnijih količina u prirodnim staništima.
Bijeli tartuf (Tuber magnatum Pico) vrsta je koja osim što je najcjenjenija može najviše i narasti. Njegova boja varira od oker žute do svjetlosmeđe ili od blijedozelene do sivozelenkste. Izraženi miris jači je od ostalih vrsta tartufa i ovisi o stablu s kojim živi u simbiozi.
Sezona berbe kreće od rujna do kraja prosinca i u to vrijeme može ga se nabaviti svježega. U Istri se područje traženja bijelog tartufa proteže od okolice samog naselja Livade duž šume u dolini rijeke Mirne. Ova vrsta tartufa zahtijeva posebne uvjete klime i tla i ovisi o raslinju nad sobom. Raste pod zemljom u dubini od deset-petnaest centimetara i ne daje nikakvog znaka na površini. Bere se uglavnom kad naraste na veličinu trešnje pa do veličine jabuke, ali može dostići i veličinu dinje. Najveći tartuf pronašao je gospodin Giancarlo Zigante u studenom 1999. blizu Buja. Težio je 1,310 kg. Taj jedinstveni primjerak nazvan je Millennium i ušao je u Guinessovu knjigu rekorda.
Crni tartuf (Tuber Aestivum Vitt) poznat i kao ljetni ili scorzone (s korom) izvana je crn, a unutra tamnosmeđ. Njegova veličina, na isti način kao i kod bijeloga, varira od veličine trešnje do jabuke, ali se također može pronaći i mnogo veći primjerak. Najpoznatija područja berbe u Hrvatskoj nalaze se u Istri na brežuljkastim terenima unutrašnjosti pa i u crvenoj zemlji izvan šumskih terena.
I ova vrsta raste pod zemljom u simbiozi s drugim biljkama o kojoj joj ovisi miris i ukus. Uz Tuber Aestivum ujesen se može pronaći i Tuber Uncinatum istih svojstava. Rijetko se može namjeriti na cijenjeni Tuber Melanosporum ili Périgord ugodnijeg ukusa ili u zimskim mjesecima na Brumale Moscatum, pikantniji i crne unutrašnjosti.
o nama možete sve saznati na 742 773
